Od prvih košarkaških koraka u Zadru, preko reprezentativnih dresova i Olimpijskih igara do trenerske klupe i današnjeg potpunog razočaranja stanjem hrvatske košarke – legenda zadarske, hrvatske i svjetske košarke Giuseppe Pino Giergia (88) za Fenix-magazin govori o karijeri dugoj više od sedam desetljeća, Krešimiru Ćosiću, Draženu Petroviću, svojim principima, Zadru i vremenu u kojem, kako kaže, više nema dovoljno znanja ni hrabrosti za stvaranje velikih igrača.

 

 

Razgovarala: Marijana Dokoza

Giuseppe Pino Giergia jedno je od imena bez kojih je nemoguće ispričati priču o zadarskoj i hrvatskoj košarci. Njegova karijera počela je na otvorenim terenima, razvijala se u legendarnim Jazinama, a nastavila na najvećim europskim i svjetskim košarkaškim pozornicama. Bio je jedan od najboljih europskih košarkaša svoje generacije; EuroLeague Basketball ga je uvrstio među 101 velikana europske košarke. 

Bio je igrač, reprezentativac, trener i izbornik, ali prije svega čovjek koji je košarku živio. Za sebe kaže da je bio „košarkaški fanatik“, a najveću strogoću, tvrdi, uvijek je primjenjivao prema samome sebi.

Dres Zadra nosio je 22 godine

Pino Giergia, u hrvatskoj javnosti poznat i kao Josip Đerđa, rođen je 24. studenoga 1937. godine u Zadru, bio je izrazito brz i eksplozivan razigravač, poznat po vizionarskim dodavanjima, prodorima i osebujnim “fintama”, bio je svojevrsni preteča modernih organizatora košarkaške igre. Zbog načina na koji je „čitao“ igru i kontrolirao njezin ritam, europski su ga stručnjaci uspoređivali s legendarnim američkim razigravačem Bobom Cousyjem.

Dres Zadra nosio je od 1954. do 1976. godine, i sa zadarskim klubom osvojio pet naslova prvaka Jugoslavije te Kup Jugoslavije. No njegovo je ime neraskidivo povezano i s Krešimirom Ćosićem. Njihov tandem obilježio je jednu od najsjajnijih epoha zadarske košarke, a velike utakmice protiv europskih velikana, osobito Real Madrida, ostale su dijelom košarkaške memorije grada.

S reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je dvije svjetske srebrne medalje, 1963. i 1967. godine, srebro na Europskom prvenstvu 1965., a nastupio je i na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i Tokiju 1964. Godine 1968. izabran je u europsku reprezentaciju, potvrdivši status jednog od najboljih igrača svoje generacije.

Nakon igračke karijere prešao je u trenerske vode. Vodio je, među ostalima, reprezentacije bivše Jugoslavije i Hrvatske, KK Zadar, PAOK i Prishtinu, a najveći trenerski uspjeh ostvario je 1994. godine, kada je Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Kanadi doveo do brončane medalje.

Odluke koje su imale svoju cijenu

No Pinovu karijeru nisu obilježile samo medalje i pobjede. Obilježile su je i odluke koje su imale svoju cijenu. Jedna od najpoznatijih dogodila se 1968. godine, kada je odbio nastup na Olimpijskim igrama u Meksiku, gdje je reprezentacija osvojila povijesno srebro.

– Nikada nisam pristajao na kompromise kada su u pitanju moji principi, kaže u razgovoru za Fenix-magazin.

Danas, s 88 godina, nakon više od sedam desetljeća provedenih uz košarku, Giergia govori bez zadrške. O vremenu kada je Zadar bio košarkaška institucija, o Jazinama, Ćosiću, reprezentaciji, Olimpijskim igrama, Draženu Petroviću, svojim životnim i političkim stavovima, ali ponajviše o onome što ga danas najviše boli – stanju hrvatske i zadarske košarke.

Njegove su ocjene pritom oštre, ponekad i nemilosrdne.

– Danas zadarsku košarku vode budale. Hrvatsku košarku već godinama nagriza teška i zarazna bolest – imbecilitis, kaže prilikom razgovora za Fenix-magazin u Zadru, ne skrivajući razočaranje stanjem sporta kojemu je posvetio cijeli život.

 „Bio sam košarkaški fanatik“

Njegov košarkaški početak nije bio klasičan. – Ja sam praktično samouk. Smo sam se košarkaški nadograđivao, kaže Pino.

Prisjetio se 1953. godine kada je imao samo 15 godina, Zbog obiteljskih okolnosti je bio udaljen iz zadarskog kluba, ali ipak nije izašao iz košarke, naprotiv, upravo je tada počeo još intenzivnije raditi na sebi. U klub se vratio 1956., a već je 1957. sudjelovao u kvalifikacijama za povratak Zadra u Prvu ligu.

– Igrao sam „tri na tri“ na otvorenim terenima, trenirao, promatrao starije igrače i pokušavao ponoviti ono što sam vidio. Bio sam košarkaški fanatik. Vrlo discipliniran. I najnemilosrdniji sam bio prema sebi, koliko sam ozbiljno trenirao, prisjeća se.

Upravo je promatranje bilo jedan od njegovih “prvih učitelja”. – Nisam imao nikakvu kameru da mogu gledati. Gledao sam i memorirao. Gledao sam kako se nešto izvodi, pamtio, i pokušavao sam to izvesti, kaže.

Ćosića je prepoznao prije drugih

Giergia je bio jedan od ljudi koji su vrlo rano prepoznali ono što drugi nisu vidjeli u Krešimiru Ćosiću. Dok su pojedini procjenitelji sumnjali u mogućnosti tada mladog i fizički krhkog igrača, Giergia ga nije želio otpisati. Naprotiv, uzeo ga je pod svoje i inzistirao da nastavi trenirati, čak i u trenucima kada je Ćosiću bilo teško i kada je zbog čestih krvarenja iz nosa treninge odrađivao s tamponima u nosu. – Zbog njegove krhke građe druga djeca su ga okrutno zadirkivala, ali Ćosić je izdržao i nastavio raditi, kaže Pino.

Kada se 1967. približavalo Svjetsko prvenstvo u Montevideu, ponovno je morao braniti Ćosićevu kvalitetu. Izbornik Ranko Žeravica tada je razmatrao drugog centra, no Giergia je inzistirao da priliku dobije upravo 19-godišnji Ćosić. – Govorio sam da će Krešo biti najbolji centar Jugoslavije, smijali su mi se, a kada je to postao, svi su bili „zaslužni“ za to, govori Giergia.

Danas je teško govoriti o zadarskoj košarkaškoj povijesti, a ne spomenuti njih dvojicu – Giergiu i Ćosića, igrače čije su se karijere i ideje ispreplele u jednoj od najslavnijih epoha zadarske košarke.

Reprezentacija, Olimpijske igre i utakmica koju nikada nije zaboravio

Put ga je odveo i u jugoslavensku reprezentaciju, u vrijeme kada je košarka tek stvarala svoju međunarodnu poziciju. Posebno pamti Olimpijske igre i utakmicu protiv Brazila u Tokiju.

– Izgubili smo utakmicu protiv Brazila s dva razlike. To ni danas nisam zaboravio, kaže.

Jugoslavija je vodila 14 razlike, ali je Brazil uspio preokrenuti utakmicu.

– To je bila jedna od najboljih utakmica koje smo igrali. Vodili smo 14 razlike. Onda su se oni vratili i izjednačili. Na kraju su oni ušli u borbu za medalju, a mi nismo. To je tragedija. Ja to nikada neću zaboraviti, ponavlja.

Zašto je odbio Olimpijske igre u Meksiku?

Jedna od najneobičnijih odluka u karijeri Pina Giergie dogodila se 1968. godine, kada nije nastupio na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju. Jugoslavija je ondje osvojila povijesnu srebrnu medalju, no Pina Giergie nije bilo u reprezentativnom sastavu. Nastupio je na Igrama u Rimu 1960. i Tokiju 1964., ali ne i u Meksiku. Razlog zbog kojeg je ostao kod kuće Giergia danas objašnjava vrlo osobno – egzistencijom.

– Morao sam živjeti i zaraditi. Zadar mi nikada nije davao dovoljno da bih mogao živjeti od toga, kaže Giergia.

U to je vrijeme imao priliku nastaviti karijeru u Italiji, gdje je potom preuzeo trenersku ulogu Gorizije.

– Ako ih uvedem u prvu ligu, bonus će biti sedam milijuna lira, prisjeća se Giergia ponude koja mu je, kako kaže, bila važnija od odlaska na Olimpijske igre.

Goriziju je doista uspio uvesti u prvu ligu.

– Bio sam svjetski kuriozitet jer sam 1968. godine otišao upravo u vrijeme kada je bila Olimpijada u Meksiku, kaže Pino. Istovremeno je igrao za Zadar kako bi ga spasio od ispadanja.

Na pitanje bi li danas donio istu odluku, njegov odgovor otkriva puno o čovjeku koji je uvijek nastojao ostati vjeran sebi.

– Pazite, ja sam uvijek odradio svoje, a ništa nisam dobio. Nema tko od igrača nije dobio stan ili automobil. A ja nisam dobio ništa. Morao sam donijeti odluku koja mi osigurana egzistenciju. I danas bih to napravio. Za ničim ne žalim, kaže.

Nećete me prestrašiti

Pino Giergia nikada nije skrivao svoje stavove, pa ni u vremenima kada je zbog njih mogao imati ozbiljne posljedice. Jedan od takvih trenutaka dogodio se 1974. godine, nakon što je dao intervju za Glas Koncila. Komunističkim vlastima takvo je istupanje bilo neprihvatljivo, unatoč njegovoj sportskoj slavi. Zbog svojih stavova u više je navrata odvođen na informativne razgovore u ranim jutarnjim satima. Često je završavao u lisicama te je bio pod stalnim pritiskom tadašnjeg režima.

-Zvali su me klerofašistom, govori.

Kaže kako su ga zbog toga uhitili i odveli „crnom maricom“, u četiri ujutro na informativni razgovor.

Priveden je jer je, kako kaže, rekao da potječe iz katoličke obitelji, da poštuje katoličke blagdane i da ima sve sakramente. Kazao je i da je ministrirao u crkvi Svetog Ivana u kojoj se, kasnije, i oženio.

– Tada nije bilo lako govoriti neke stvari. Mnogi nisu imali hrabrosti, prisjeća se Pino Giergia.

On, međutim, nije želio šutjeti. – Sve što su mi tada govorili, slušao sam, ali nisam se dao prestrašiti, kaže.

U razgovoru za Fenix-magazin prisjeća se i riječi koje im je tada uputio: „Nećete me prestrašiti.“

Bio je, kaže, spreman i na zatvor. Za Giergiu, koji je i desetljećima poslije ostao poznat po izravnom i beskompromisnom nastupu, ta epizoda nije predstavljala samo prolazni sukob s tadašnjim sustavom. Za njega je to bila potvrda načela po kojem je, kako kaže, cijeli život živio.

– Nikad se nisam bojao niti sam bio spreman mijenjati vlastite zbog straha od posljedica, kaže.

Australija i susret s hrvatskim iseljenicima

Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima turneja u Australiji 1982. godine. U Melbourneu je na utakmici protiv Australije bilo oko 8.500 gledatelja, a među njima i nekoliko stotina Hrvata.

– Imali su hrvatska obilježja i vikali: „Zadar, Hrvatska!“, kaže Pino Giergia.

Prisjeća se i incidenta nakon utakmice, kada su neki ljudi iz jugoslavenske delegacije napustili prostor.

On je ostao. – Čekao sam igrače da se istuširaju i da zajedno odemo u hotel, kaže.

Posebno pamti susrete s hrvatskim iseljenicima. –  Tražili su fotografiju, autogram, zastavicu, privjesak, značku i tako dalje. Bili su oduševljeni što nas vide, govori Pino.

Po povratku iz Australije, ponovno je uhićen i odveden na informativni razgovor. – Rekli su mi da sam se tamo družio s ustašama, kaže Pino.

„Sa Zadrom nikada nisam imao problem“

I danas, kada govori o Zadru, Giergia je istodobno emotivan i kritičan. Kaže da s publikom nikada nije imao problem već režimskim sustavom.

– Ja nisam imao problema s publikom. Nikada. Imao sam problema sa tadašnjim režimskim sustavom, ističe.

Za njega je odnos Zadra i košarke uvijek bio nešto posebno. – To je bilo jedno, rekao bih, poštovanje. Čak i ljubav, govori.

No kada govori o današnjoj košarci, ton se mijenja. – Za mene je to negledljivo, kaže Pino.

Posebno ga boli razlika između vremena kada se košarka igrala u poznatim Jazinama i današnjeg razdoblja.

Nekada, kaže, nije bila riječ samo o atmosferi.- Nije bilo više energije. Više je bilo kvalitete, kaže Pino.

U Jazinama se stvarala košarkaška kultura

Za generacije Zadrana Jazine nisu bile samo sportska dvorana. Bile su mjesto na kojem se stvarala košarkaška kultura. U toj atmosferi nastajali su igrači koji su znali improvizirati, prepoznati trenutak i potez koji se nije mogao naučiti iz knjige. Upravo tu Gierga vidi jednu od najvećih razlika između nekadašnje i današnje košarke.

– Igrač mora znati vidjeti ono što drugi ne vide, reagirati u djeliću sekunde i imati hrabrosti pokušati nešto neočekivano, govori.

Zato je posebno važno njegovo upozorenje da današnje škole košarke previše naglašavaju sustave, a premalo kreativnost. – Naša djeca nisu motorički invalidi. A nisu ni blesava, kritičan je.

Problem, tvrdi, nije u djeci. Problem je u tome što ih odrasli često ne znaju pravilno razvijati.

– Nitko ništa ne radi. A oni koji rade, ne znaju raditi, kaže Giergia.

„Hrvatsku košarku vode ljudi koji su je doveli do potpunog sloma“

Najžešće kritike Giergia čuva za stanje hrvatske košarke.

– Hrvatska košarka je nekada bila u samom svjetskom vrhu. Osvajali smo medalje na Olimpijskim igrama, medalje na svjetskim prvenstvima i bili respektirani u cijelom svijetu, govori.

Danas, kaže, situacija izgleda potpuno drukčije. – Danas imamo situaciju da se postavlja pitanje kada ćemo uopće ponovno igrati na velikim natjecanjima – na Europskom prvenstvu, Svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama, kaže Pino Giergia.

Posebno ga pogađa činjenica da Hrvatska nije uspijevala izboriti velika natjecanja unatoč tome što ima igrače koji nastupaju u NBA ligi.

– Danas na Svjetskom prvenstvu igraju 32 reprezentacije, a mi se, unatoč tome što imamo NBA igrače, nismo uspjeli kvalificirati. O čemu mi onda pričamo?, pita se. Njegova je ocjena vrlo oštra:- Najveći je problem što danas hrvatsku košarku vode ljudi koji očito nisu dorasli tom poslu, mišljenja je Pino.

„Pad je počeo kada su potjerali ljude koji su znali raditi svoj posao“

Pino Giergia smatra da se hrvatska košarka nije urušila preko noći. – Pad je počeo onda kada su potjerali ljude koji su znali raditi svoj posao, kaže.

Prisjeća se i svog rada s reprezentacijom nakon osvajanja brončane medalje 1994. godine. Radio je, kaže, u reprezentaciji i nakon toga, prošao kvalifikacije i sudjelovao u stvaranju momčadi koja nije bila sastavljena od velikih zvijezda.

– Igrali smo s 12 igrača, bez velikih zvijezda i bez NBA igrača, kaže. Posebno ističe da je dio posla radio bez naknade. – Dvije godine sam praktički radio bez naknade, jer sam smatrao da, dok je domovina u problemu, treba pomoći toj domovini, kaže Pino Giergia.

Dražen Petrović – rana koja nije zacijelila

Kada razgovor dođe do Dražena Petrovića, u glasu mu se osjeti drugačiji ton. Bio je uz reprezentaciju nakon Draženove pogibije i zna koliko je teško bilo nastaviti.

– To mi je bilo teško, kaže. Prisjeća se susreta s Draženom u Bratislavi i razgovora koji mu je ostao u sjećanju. Neke se stvari, kaže, jednostavno ne mogu objasniti.

– Nekako mislim, sudbina. Bila je to sudbina.

Pino kaže kako je košarku uvijek gledao kao na zanat koji se učio godinama, kroz rad, ponavljanje i neprestano usavršavanje. Njegova trenerska filozofija počivala je na čvrstim temeljima – tehnici, eksplozivnosti, disciplini i razumijevanju igre. – Uvijek je počinjalo od osnova, kaže.

I upravo se u tim osnovama, smatra, stvarala razlika između dobrog i vrhunskog igrača. Igrač mora razviti sposobnost da ne prati samo loptu, nego cijeli parket, da u djeliću sekunde prepozna ono što se događa i reagira prije nego što protivnik shvati njegovu namjeru. – Vi ne smijete u jednom trenutku pogledati loptu. Vi morate uvijek gledati igrače. Jer u tom trenutku može biti slobodan neki igrač kojem možete asistirati, govori.

To je košarka kakvu je Giergia učio, igrao i prenosio drugima – košarka u kojoj se tehnika ne odvaja od inteligencije, a disciplina od kreativnosti.

„Novog Pina Giergiu ne možete stvoriti samo sustavom“

U njegovu viđenju današnje košarke upravo je kreativnost ono što se postupno izgubilo. Ne osporava važnost sustava, taktike i fizičke pripreme, ali upozorava da nijedan sustav sam po sebi ne može stvoriti velikog igrača.

Veliki igrač mora imati nešto više – maštu, osjećaj za igru, hrabrost preuzeti odgovornost i sposobnost da u trenutku učini nešto što nije nacrtano na trenerskoj ploči.

“Finta”, improvizacija, neočekivano dodavanje, promjena ritma – sve ono što se nekada učilo satima na igralištu i u dvorani, kroz igru i ponavljanje. Upravo je to, smatra Giergia, bilo obilježje zadarske košarke. Nije se sve moglo naučiti iz sustava. Nešto je igrač morao imati u sebi.

I zato je pitanje može li današnja košarka stvoriti novog Pina Giergiu zapravo i pitanje može li ponovno stvoriti prostor za igrača koji će misliti svojom glavom, riskirati i improvizirati.

Što ostaje nakon sedam desetljeća?

Iza Pina Giergie ostale su medalje, prvenstva, Olimpijske igre, velike utakmice, legendarni suigrači i generacije igrača. Ostala je i karijera koja se proteže kroz više od sedam desetljeća košarke. No kada govori o sebi, ne vraća se najčešće trofejima. Vraća se radu.

– Bio sam discipliniran i uvijek sam najviše tražio od sebe, kaže.

Nije čekao da mu netko nešto daruje. – Radio sam i borio se, govori.

Možda je upravo u tome i najjednostavniji odgovor na pitanje kako je nastao Pino Giergia. Nije riječ samo o talent,  urođenom osjećaju za igru, nego godinama rada, odricanja i tvrdoglave vjere da se uvijek može biti bolji.

“70 godina mržnje i progona“ bit će poput posljednjeg razgovora sa Zadrom

Zato i danas govori istim onim žarom kojim je nekoć igrao i baš kao uvijek izravno, bez kalkuliranja i bez potrebe da se svima svidi. Uskoro će, kaže, objaviti i knjigu „70 godina mržnje i progona“, u kojoj neće biti uljepšavanja ni prešućivanja: – Bit će sve onako kako je bilo, s događajima i imenima, otkriva.

U toj će knjizi, kaže, ostati zapisano i ono što je tijekom desetljeća nosio u sebi – politički pritisci, sukobi, nepravde, ali i ljubav prema košarci kojoj je podredio gotovo cijeli život. Knjigu je inicirao Pinov dobar prijatelj, najveći obožavatelj i bivši boksač Davor Dujić.

– Pino je svima nama koji smo mogli zastraniti omogućio da ostanemo normalni sportaši i na pravom putu, kaže Davor Dujić te najavljuje kako će knjiga izaći krajem rujna ove godine.

Možda će upravo ta knjiga biti njegov posljednji veliki razgovor sa Zadrom, ljudima i vremenom kojem je pripadao. Jer nakon više od sedam desetljeća na parketu, Pino Giergia itekako ima što reći.

Fenix-magazin/Marijana Dokoza