Ivan Ivić (Pazin, 1963.) u novom videozapisu otkriva akvarel kojim odaje počast prvim generacijama gastarbajtera u Švicarskoj.
Slika prikazuje skromnu radničku sobu – baraku s metalnim krevetima, jednostavnim stolom i skromnim obrokom od kruha i vina. Autor kaže da je djelo inspirirano starim crtežima njegova oca, koje je autor nacrtao još u mladosti.
„Da bi nastala ovakva slika, morate imati oca – ne samo “biološki”, nego oca koji vam je spreman pozirati, stati iza vas, biti podrška. Takve crteže radio sam prije više od četrdeset godina i danas iz njih crpim snagu“, ističe autor.
Stvarnost prve generacije iseljenika
Slika dočarava stvarnost prve generacije iseljenika: četiri željezna kreveta, roba koja se suši u kutu sobe, metalne kazete s komadom slanine, bocom rakije i ponekim pismom s fotografijom. Na krevetu radio s emisijama „Pola sata za vas“ i „Zvuci starog kraja“. Kofer na ormaru zamotan u najlon – sve govori o privremenosti, skromnosti i odricanju.
„To su bile barake u kojima se živjelo teško, ali u kojima se rađala nada za bolju budućnost djece“, ističe autor.
U videu objavljenom uz sliku, autor opisuje težak život prve generacije iseljenika – život u barakama, odricanje i borba za „kruh svagdašnji“. No, ističe i uspjeh njihove djece i unuka: „Djeca tih radnika danas su liječnici, pravnici, profesori, znanstvenici, sportaši. Švicarski Hrvati dali su i nobelovce poput Preloga i Ružičke, nogometaše Rakitića, Petrića, Drmića, Gavranovića, a u svakom gradu naći ćete uspješne inženjere, učitelje, bankare, menadžere hrvatskog podrijetla.“
Posebno se osvrnuo na negativne stereotipe s kojima se dijaspora i danas suočava: „Često nas se prikazuje kao zatucane ljude koji dolaze s ‘bijesnim autima’, a istina je potpuno drugačija. Mi nismo građani drugog reda – dokaz za to su stotine liječnika, pravnika, znanstvenika i sportaša u Švicarskoj.“ A što se znanja tiče – naša djeca možda ne znaju sve detalje hrvatske književnosti, ali zato rade najbolje poslove, na najprestižnijim sveučilištima i u najvećim bolnicama.“
Akvarel je, kaže, posveta prvoj generaciji gastarbajtera – onima koji su ostavili dom, spavali u barakama i jeli skromne obroke za masnim stolom, kako bi njihova djeca jednog dana sjedila za bijelim stolom.
„Ovaj crtež nije samo uspomena, nego zahvalnica svima koji su se žrtvovali. Oni su gradili Švicarsku, Austriju ili Njemačku, a istovremeno sanjali Hrvatsku. Bez njih ne bi bilo ni uspjeha druge generacije, niti tolikih doprinosa domovini.“
Na kraju autor se osvrće i na aktualni odlazak mladih ljudi u inozemstvo. Po njegovu mišljenju to ne treba gledati kao problem, nego kao priliku za Hrvatsku. „Većina tih mladih vratit će se obogaćeni novim znanjem, iskustvom, tehnologijama, a često i s kapitalom za ulaganja u domovinu. Isto tako, ni sve veći broj Hrvata sa švicarskim državljanstvom ne znači gubitak za narod. Jedan Švicarac više ne znači i jedan Hrvat manje“, zaključuje autor.
Fenix-magazin/MD
