Generacija rođena između 1946. i 1964. godine odrasla je uz uvjerenje da je rad dužnost, a ne izbor.
Upravo je takav odgoj mnogima omogućio društveni uspon i gospodarski prosperitet, ali ih je istodobno doveo do kroničnog stresa, iscrpljenosti i psihičkih poteškoća koje osjećaju i danas.
Odrastanje u vremenu kada je rad bio pitanje opstanka
Baby boomeri, odnosno generacija rođena između 1946. i 1964. godine, stasala je u razdoblju kada su se brojne europske zemlje još uvijek oporavljale od posljedica Drugog svjetskog rata. U obiteljima s mnogo djece i skromnim životnim uvjetima rad nije predstavljao mogućnost osobnog ravoja, nego nužnost.
Djeca szu od najranije dobi pomagala na poljima, u obrtima ili u kućanstvu, a obrazovanje izvan osnovne škole bilo je privilegij rezerviran za manji broj mladih. Francuski portal L’Internaute u svojoj analizi ističe kako je upravo gospodarska stvarnost oblikovala generaciju koja je vrijednost pojedinca mjerila prije svega njegovim radom.
Posebno su ograničene bile žene. Mnoge nisu imale mogućnost slobodno birati zanimanje, već su društvena očekivanja njihove uloge svodila na vođenje kućanstva ili nekolicinu tradicionalnih profesija.
Djetinjstvo bez nadzora razvijalo je samostalnost
Za razliku od današnje djece, baby boomeri velik dio djetinjstva provodili su bez roditeljskog nadzora. Roditelji su radili duge smjene, djeca su sama odlazila u školu, slobodno vrijeme provodila na otvorenom, a sukobe među vršnjacima rješavala bez posredovanja odraslih.
Takvo je odrastanje razvijalo samostalnost, kreativnost i otpornost. Američki psiholog Peter Gray još je 2011. godine, u istraživanju objavljenom u stručnom časopisu American Journal of Play, pokazao da slobodna igra bez stalnog nadzora jača tri važne sposobnosti:
upravljanje rizikom
samopouzdanje
sposobnost rješavanja sukoba.
Odgovornost koju su djeca rano preuzimala dodatno je razvijala osjećaj da vlastitim postupcima mogu utjecati na vlastiti život. Psiholog Herbert M. Lefcourt taj je koncept opisao kao “unutarnji lokus kontrole”, koji se smatra jednim od važnih temelja psihološke otpornosti.
Društveni uspon donio je i sve veći pritisak
U Njemačkoj je ova generacija doživjela snažan društveni uspon zahvaljujući obrazovnim reformama sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi su prvi u svojim obiteljima završili više škole ili fakultete te ostvarili znatno viši životni standard od svojih roditelja.
Sociolog Heinz Bude na stručnom je simpoziju Sveučilišta u Kasselu istaknuo kako su upravo baby boomeri vjerovali da mogu mijenjati društvo i graditi bolju budućnost.
No, visoka očekivanja često su se sudarala sa stvarnošću.
Više zanimljivosti: RADNICI U HRVATSKOJ NA RUBU IZDRŽLJIVOSTI: Čak 78% radnika doživjelo ‘burnout’
Zašto mnogi i danas nose osjećaj neuspjeha
Psihoanalitičarka Marie-Luise Hermann upozorava da brojni pripadnici ove generacije nikada nisu ostvarili ciljeve koje su sami sebi postavili. Posljedica je trajan osjećaj osobnog neuspjeha, iako su objektivno postigli mnogo više od svojih roditelja.
Na to je utjecao i način odgoja. Roditelji, obilježeni iskustvima rata i poslijeratnog razdoblja, rijetko su otvoreno razgovarali o emocijama ili psihičkim teškoćama. Umjesto toga, osjećaji krivnje, razočaranja i slabosti često su se potiskivali.
Prema navodima njemačkog Deutsches Ärzteblatta, Hermann smatra da se kod mnogih boomera razvio gotovo neprekidan unutarnji poriv za dokazivanjem kroz rad, kao svojevrsni nastavak poslijeratne potrebe da se izgradi bolji život od onoga koji su imali njihovi roditelji.
Generacija koja je upoznala burnout
Koliko je snažno rad obilježio ovu generaciju, opisuje i Andreas Hillert, ravnatelj Klinike Schön Roseneck, u razgovoru za Wirtschaftswoche.
Prema njegovim riječima, životna filozofija prema kojoj “vrijediš samo ako radiš” uvelike je pridonijela gospodarskom razvoju Njemačke, ali je istodobno mnoge dovela do kroničnog stresa i iscrpljenosti.
Baby boomeri upravo su generacija koja je pojmu burnout dala široku društvenu prepoznatljivost tijekom sedamdesetih godina. Naziv sindroma omogućio je ljudima da prvi put govore o psihičkoj iscrpljenosti bez osjećaja stigme.
No, posljedice su bile ozbiljne. Dok su jedni naučili usporiti i postaviti granice, drugi su zbog depresije i psihičkih poremećaja prerano završavali radni vijek. Hillert navodi da između 1993. i 2001. godine manje od deset posto njemačkih državnih službenika odlazilo u redovitu mirovinu, dok je velik dio prijevremenih umirovljenja bio povezan upravo s psihičkim bolestima.
Mlađe generacije ranije prepoznaju znakove iscrpljenosti
Zanimljivo je da Hillertova novija istraživanja pokazuju kako mlađe generacije danas često intenzivnije doživljavaju burnout od starijih.
Razlog, međutim, nije nužno veće radno opterećenje, nego drugačija socijalizacija. Mladi danas otvorenije razgovaraju o emocijama, lakše prepoznaju stres i spremniji su potražiti pomoć, dok su baby boomeri desetljećima naučeni ignorirati prve znakove psihičkog opterećenja.
Što jedni mogu naučiti od drugih
Stručnjaci smatraju da obje generacije mogu mnogo naučiti jedna od druge.
Baby boomeri tijekom života morali su usvojiti vještine koje su mlađima danas gotovo prirodne – reći “ne”, postaviti granice i voditi računa o mentalnom zdravlju.
S druge strane, mlađe bi generacije mogle preuzeti ono po čemu su njihovi prethodnici bili prepoznatljivi: odgovornost, ustrajnost i snažnu predanost profesionalnim ciljevima. Kako upozorava Andreas Hillert, osjećaj besciljnosti može biti jednako snažan izvor stresa kao i pretjerano radno opterećenje.
Ravnoteža između predanosti poslu i brige o vlastitom psihičkom zdravlju, zaključuju stručnjaci, ostaje jedan od najvećih izazova suvremenog društva.
Fenix-magazin/MD/
