U Hrvatskom domu, Hrvatske katoličke župe München, don Josip Gregur, salezijanac i bivši profesor liturgijske teologije i crkvene glazbe na Teološkom fakultetu u Augsburgu, koji je podrijetlom iz Donje Voće blizu Varaždina, održao je 28. svibnja predavanje pod naslovom “Liturgija po želji ili po propisu?”, a na poziv Akademskog kruga koji djeluje pri Hrvatskoj katoličkoj župi u Münchenu.
Ova večer u društvu don Josipa bila je pravo osvježenje i obogaćenje za sve koji su ga slušali. Prije nego je predavač došao do naslova zadane teme, pošao je od kozmosa, od svemira u kojemu se odvija cijela drama, u kojemu se događa prava liturgija o kojoj govori Karl Rahner, njemački katolički teolog, isusovac, pa preko Romana Guardinija, filozofa religije koji ne govori o kozmičkoj liturgiji, nego postavlja pitanja: tko sam ja u zajednici Crkve kad stojim, kad klečim, kad molim, zašto idem na misu do liturgije koja je izvor iz kojega istječe sva moja snaga, pa preko Friedricha Nietzschea koji u jednom svome djelu priča o bezumnom čovjeku i njegovoj svjetiljci kojom se zaputio na trg i traži Boga, te na kraju biva izrugan, a on u svojoj bezumnosti viče: “Mi smo ga ubili, vi i ja, mi smo njegovi ubojice.” Ubojstvom Boga čovjek je u golotinji.
Citirao je i riječi psalma drugog: “Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova. ..Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.”
Mi ne razmišljamo samo o Bogu nego ga i slavimo na svetoj misi. Pozvao se i na svetoga Pavla i njegovu poslanicu Efežanima: “Ne živite kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni o života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova.”
Moderni čovjek se ne želi klanjati. Samo onaj koji ljubi može drugoga upoznati. Mi spoznajemo sa srcem.
Pravi centar kozmičke liturgije je Božja riječ koja je zadnja. Pozvao se i na psalam 19. u kojemu čitamo: “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.”
Sve izgovoreno išlo je prema tvrdnji, da je prvi zadatak kršćana liturgija. Liturgija je vrhunac Crkve. Ona počiva na tri stupa: Činiti dobro, propovijedati i slavljenje Boga.
U završnoj riječi iznio je i problematiku: Mladi ne vole ići na misu, jer im je tobože dosadna; “uvijek isto”. Odgovorni reagiraju na to s jedne strane nastojeći učiniti liturgiju zanimljivom i zabavnom. Drugi tvrde da se time gubi smisao za Sveto i tako dugoročno čovjeka zapravo udaljava od vjere. Prvi gledaju na bogoslužje po mjeri čovjeka, drugi pak čovjeka po mjeri bogoslužja.
Predavač se ponovno pozvao na Romana Guardinija koji je već 1918. godine kazao, da se duh liturgije može oblikovati po Logosu ili po etosu. Logos je Isus Krist i on je smisao svega, a etos je pitanje morala. Logos je na prvom mjestu. Bogoslužje je u prvom planu klanjanje. Slavlje mora biti svečano, lijepo. Liturgija gleda Božju ljepotu. Bog je lijep. Tu onda dolazi i cvijeće, lijepi ambijent, pjevanje. Liturgija je umjetnost, umijeće koje treba vježbati.
Fenix-magazin/MD/fra Jozo Župić
