ANA MIJIĆ Od mladih Hrvata u iseljeništvu se očekuje previše

BiH je i nakon 25 godina od početka rata i dalje duboko podijeljena zemlja. Tri konstitutivna naroda teško grade zajedničku budućnost, a u zemlji vlada siromaštvo, korupcija, kleptokracija, nepotizam, etnički instrumentaliziran nacionalizam i sve jači islamski fundamentalizam. Nedavno je berlinski dnevnik Der Tagesspiegel u povodu 25. godišnjice početka rata u Bosni i Hercegovini objavio veliki prilog pod naslovom: „Kakva je danas situacija u balkanskim državama?“, u kojem se, uz BiH, bavi i Hrvatskom. Zaključili su kako u obje zemlje vlada siromaštvo, korupcija, kleptokracija, nepotizam, etnički instrumentaliziran nacionalizam, a u BiH i sve jači islamski fundamentalizam. Ana Mijić (38) je žena koja je rođena i odrasla u Njemačkoj, kojoj je majka iz Hrvatske, a otac iz BiH. Živi u Beču, udana je za Austrijanca i ima dvoje djece. Jedno dijete ima njemačko, a drugo austrijsko državljanstvo. Radi kao sveučilišna profesorica sociologije na sveučilištu u Beču. Već se pune 23 godine bavi poslijeratnom situacijom u BiH, načinom na koji su ljudi koji su prošli rat formirali svoj identitet. – Htjela sam sa znanstvenog aspekta istražiti kako ljudi koji prožive rat danas formiraju svoje identitete – kaže Ana Mijić. Njen zaključak je: „Tu nema odgovora“. FM: Iako niste bili u ratu, bavite se poslijeratnim traumama ljudi u BiH, Hrvatskoj, ali i Srbiji? Da, istina. Nisam bila dijete rata. Ja i moja bliža obitelj smo bili na sigurnom i nismo se pribojavali nikakvih progona i nasilja. Nisam nikad morala napustiti svoj dom, prijatelje i meni poznato okruženje. No, vrlo rano sam imala potrebu shvatiti što se događalo tijekom rata. Ono što se u Hrvatskoj, a kasnije u Bosni i Hercegovini događalo, ostavilo je svoj trag i u meni. Već 23 godine me ovo ne napušta FM: I onda ste počeli istraživati? Da. Htjela sam shvatiti kako je do rata došlo. Nedavno je moja nećakinja pronašla plakat o raspadu Jugoslavije, koji sam ja 1994. izrađivala za jednu školsku prezentaciju. Dakle, prije 23 godine. Već 23 godine me ne napušta ova tema. No, razumljivih odgovora nema. Moje temeljno polazište je pitanje: „Tko sam ja?“. A na to se pitanje, ipak, ne može tako lako i jednostavno odgovoriti. FM: Što vidite kao najveći problem u poslijeratnoj BiH? U sklopu svog istraživanja koncentriram se na Bosnu i Hercegovinu, te se i u sljedećim navodima želim vezati uz BiH. Bosna i Hercegovina se i dalje nalazi u izrazito teškoj gospodarskoj i političkoj situaciji. Mnogi politički znanstvenici i politički promatrači upozoravaju na to, po mom mišljenju opravdano, da se Daytonski ustav nije pokazao kao održiv. Budućnost BiH je siva FM: No, sporazum iz Daytona je uspio okončati rat u Bosni i Hercegovini Daytonski sporazum je uspio okončati rat, no pokazao se kao neprikladan ili čak kontraproduktivan u postupku uspostavljanja održivog mira, od kojeg se neminovno više očekivalo od prestajanja ratnog nasilja. Mislim da u ovom kontekstu treba pročitati izjavu jednog mog sugovornika iz intervjua u BiH, koji je rekao: „Ovdje nitko više ne gine, a svi umiru.“ Život treba mir, mir treba budućnost, no budućnost trenutno izgleda siva. FM: U čemu je problem? Pored velikih i političkih problema, ključni je problem u tome da se ljudi za vrijeme rata svode na svoju etničku, tj. nacionalnu pripadnost. Još i danas definiraju se ljudi u BiH primarno, ako ne i isključivo kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. To se, uostalom, potiče i u Daytonskom ustavu, jer on priznaje samo Bošnjake, Hrvate i Srbe kao tzv. „konstitutivne narode“. FM: Što Vas u politici najviše smeta? Kao naročito zastrašujuće doživljavam to što se ova politika podjele iznosi na leđima djece i mladih, koji su budućnost Bosne. Podijeljene škole u sadašnjosti, vode do podijeljenih istina i podijeljene budućnosti. Izvješća, kao ona iz Jajca, primjerice, naspram toga nam ulijevaju nadu. Tamo se učenice i učenici zalažu za to da zajedno pohađaju nastavu, a ne, kao što je planirano od strane politike, razdvojeno, prema etničkoj pripadnosti. Između dvaju svjetova FM: Možete li usporediti odnos mladih Hrvata, Srba i Bošnjaka u iseljeništvu i u domovini? Mladi ljudi u inozemstvu žive u jednom drugom okruženju. Obično je pred njima sasvim drukčija perspektiva budućnosti, što sve znatno olakšava. Istodobno, mnogi doživljavaju da sjede „između stolica“, a od njih se očekuju odgovori na pitanje: „Tko si ti?“ ili „Osjećaš li se više kao Austrijanac/Nijemac ili Hrvatica/Hrvat?“ No, rijetko se vidi da je ova pozicija „između dvaju svjetova“, u biti, pravo životno bogatstvo. Jer, dva jezika, dvije (ili više) kulturalnih sredina, dvije domovine, … zašto bi to bilo manje dobro od samo jednog jezika i jedne kulturne sredine? No, ako npr. čovjek nije priznat kao „punokrvni“ Nijemac, ako mu okruženje reflektira: „Ti si stranac, i zbog toga manje vrijedan“, onda se mladi često povlače u neki drugi identitet i „radikaliziraju“ taj svoj identitet, što onda redovno dovodi do problema s mladima neke druge etničke grupe. Ostatak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji na svim kolodvorima i važnijim prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxemburgu... Fenix Magazin/Marijana Dokoza